petak, 13. svibnja 2016.

#STORYTIME- Zatvorena u wc-u

Ii pozdrav dragi moji! Dobrodošli u novu rubriku na blogu, a to je #STORYTIME. U ovoj rubrici pisat ću o nekim stvarima koje su mi se dogodile, neke pričice, kad mi se dogodi nešto zanimljivo.

Danas vam želim ispričati jednu stvar koja mi se dogodila proši tjedan. Naime, bila sam na pričesti moje sestrične i bili smo kao u nekom unajmljenom prostoru. Imala sam košulju, ali sam u torbici imala i kratku majicu u koju sam se mislila presvući. I tako, odlučim ja otići u wc da se presvučem, razmišljam treba li mi mobitel. Dolazim do zaključka da ne treba i ostavljam ga. Greška. Odlazim u wc, ulazim unutra i zatvaram vrata. Taman kad sam zatvorila vrata do kraja, ispadne kvaka i ostane u mojoj ruci. Okej, mislim si, mogu ja ovo popraviti. Stavljam kvaku na njezinu mjesto i pokušavam otvoriti vrata, ali ne ide. Hvata me lagana panika da bih mogla ostati zaključana u wc-u pa pokušavam otvoriti vrata nekako čudno, bez kvake. Ne ide, logično. 
Ruke mi se počinju lagano tresti, bilo me strah nečega, ne znam ni sama čega. Sjetim se kako bih mogla nazvati tatu da mi dođe otvoriti vrata sa suprotne strane, opipavam džepove hlača i jakne, nee! Nemam mobitel, sjetim se kako sam ga ostavila jer sam mislila da mi neće trebati. Prva misao koja mi dođe u glavu je "Bravo, nemaš mobitel onda kad ti baš treba." Nakon toga više ne znam što da radim, iako nisam osoba koja paničari i ne razmišlja iracionalno, ipak mi se to dogodilo. Ruke su mi još uvijek drhtale, a mozak mi je govorio "Daj, Petra, smiri se. Prije ili kasnije netko će doći i otvoriti ti vrata. Prije ili kasnije, mama ili tata će skužiti da me nema pa će provjeriti gdje sam." I tad sam se malo primirila i sjetila onih scena iz filmova. Razmišljam, mogla bih se onako zaletiti u vrata ramenom i sigurno bih ih srušila. Nasmijem se sama sebi kako sam glupa što o tome razmišljam i viknem tatu. Nakon nekoliko puta nitko ne dolazi pa zaključujem da me nisu čuli, viknem glasnije 'Tataa' i čujem nekoga da dolazi. ''Hej, tko je to?'' Čujem tatin glas, odmah mi je lakše. I tako, tata je samo otvorio vrata s druge stvarne. Uglavnom, ne baš najljepših pet minuta u mom životu.  
Uglavnom, naučila sam da od panike i straha nema ništa. Udahnite, izdahnite, razmislite što biste uradili da se netko drugi nalazi u ovoj situaciji, a da mu vi dajete upute. Lako je kritizirati druge sve dok sami ne iskusite nešto, a dok se nađete u takvoj situaciji osjetite zapravo kako je. Ne govorim trenutno o ovome, nego općenito.  Budite bolji♥

Broj komentara: 6:

  1. Uff ja sam klaustrofobicna ako da bi ovo za mene smrt bila,hahah. Super post,blog takodje.. :)
    http://sweetkokoo.blogspot.rs/

    OdgovoriIzbriši
  2. Ajoj hahah,ja ne bih izdrzala.Odlican post,volim ovakav tip videa i postova.

    mywonderland-xoxo.blogspot.com --ako zelis poseti i uclani se

    OdgovoriIzbriši